RAZMIŠLJANJA O ISUSOVOM KRAJU

Od oduševljenja do odbacivanja

Autor: Fra Ivan Šarčević

Srijeda, 6. travnja 2011.

Kada se nakon Ivanova uhićenja i smaknuća na židovskoj religioznoj sceni pojavio Isus iz Nazareta, odmah je kod većine svoga naroda potaknuo znatiželju a i veliko oduševljenje. Mnogi su se, osobito maleni i odbačeni, jednom riječju priprosti u narodu, željni promjena, kruha, socijalne pravde i političkoga oslobođenja, divili Isusovim riječima i postupcima. Grnuli su za njim, tražili njegovu blizinu, tražili da ga dotaknu. Širio se posvuda glas da je ustao silan prorok, netko drugačiji čak i od prorokâ, netko poseban, možda čak obećani Mesija, Spasitelj.

Istodobno s divljenjem priprostoga naroda, opreznim poglavarima, religioznim starješinama, učiteljima Zakona, čuvarima predaje (Halaka) i pismozancima, koji su bdjeli nad pravovjernošću i vjerom svoga stada, Isus je izazivao sumnju. Pitali su se kojom ovlašću on to čini i kako je moguće da netko, bez njihove ovlasti i dopuštenja, poučava narod i to nekom novom pristupu u vjeri.

Od početne znatiželje i oduševljenja, Isus je u malo vremena, za koju godinu ili čak za samo nekoliko mjeseci prešao put do potpunog odbacivanja. Najradikalniji u narodu – zvani zeloti, odbacili su ga jer je zagovarao temeljne društvene promjene, ne samo političke koje su oni htjeli, ne samo promjenu vlasti nego obraćenje, i na egzistencijalnom i na socijalnom području, promjenu cjelokupnih odnosa u grešnim i tlačiteljskim strukturama, promjenu mišljenja. I to je tražio nenasilno, miroljubivo, bez oružja i prevratničkih rušenja. Štoviše, njegov zahtjev ljubavi i opraštanja i to prema neprijateljima definitivno ga je učinilo nepoželjnim i nepodnošljivim svima, i pobožnima i nepobožnima, koji su smatrali da židovi, ne smiju imati ikakve veze i ikakva popusta prema strancima i drugačijima.

Poznavatelji Pisma, učitelji Zakona i čitav onaj sloj od evanđelja prozvan farizeji odbacili su Isusa jer je njegov odnos prema Pismu, Zakonu i predaji, po njihovu mišljenju, bio preslobodan. Ostavljao je čak mogućnost da se ne samo mijenjaju nego dokidaju propisi o čistoći i pranju, o suboti i odnosu prema javnim grešnicima. Uz to, Isusa nisu mogli podnijeti je razobličavao njihovu moć koja se najvećma pokazivala u naturanju religioznih propisa drugima, malenima, a da ih oni pri tome nisu obdržavali. Raskrinkavao ih je u njihovoj trgovačkoj dvoličnosti kojom su više držali do vanjštine nego do unutarnjega stava. Bog kojega je Isus naviještao, prema njihovom mišljenju, bio je previše ljudski, previše familijaran, očinski, osobito prema javnim grešnicima. To se nije moglo prihvatiti, Isusa je trebalo ukloniti.

Ni onaj vladajući, bilo intelektualni bilo kultni, svećenički sloj naroda, nije mogao prihvatiti Isusa jer je dovodio u pitanje njihovu bezočno izrabljivanje siromašnih, njihovu licemjernu zabrinutost za narod dok su beskrupulozno, kriminalno surađivali sa svjetovnom, rimskom vlašću samo da bi održali kaotično stanje i da ih nitko ne pomakne s njihove udobne pozicije. Sve je dakle išlo tome da je Isus svima postao velika smetnja i da ga je trebalo ušutkati i konačno ukloniti. Od početnoga oduševljenja Isus je postao nesnošljiv. Takav nemir nije prouzrokovao nijedan prorok, nijedan učitelj čovječanstva ni utemeljitelj vjere. Štoviše, od tada Isus je i svojima, dakle i kršćanima, uvijek najveća smetnja i skandal.